 Izlazi za
prinudno napuštanje aviona Boing 727-200, sa raspoloživim slajdovima
|
Odgovor
na ovo pitanje glasio bi: najmanje jedan više nego što ima ulaza! Ništa cudno. U avion
se, po pravilu, ulazi polagano. No ponekad (srecom, veoma retko) iz njega treba izaci što
pre. Tada se otvaraju i oni izlazi koje na prvi pogled ne primecujemo... |
 Kada se putnici
evakuišu preko krila, avion napuštaju kroz krilne izlaze. Flapsovi, koji su izvučeni do
kraja, igraju ulogu tobogana niz koji putnici kližu ka majčici zemlji.
|
Veoma je važno dobro
poznavati avion na kojem redovno letimo. Ne samo zato da bismo pomogli putniku da lakše
pronadje svoje sedište. To ce i sam, ako je pismen, brzo otkriti. Dobro poznavanje aviona
podrazumeva znanje o broju, rasporedu i nacinu otvaranja izlaza za slucaj opasnosti;
znanje o broju, rasporedu i nacinu upotrebe prenosnih protivpožarnih boca, kiseonickih
boca i opreme za vanredne situacije; znanje o rasporedu i korišcenju opreme za
komunikaciju sa posadom i putnicima, opreme za pripremanje hrane i pica, opreme za
posluživanje putnika, opreme za emitovanje muzike i video zapisa... i tako dalje.
Stjuardesa mora u avionu da se oseca kao kod svoje kuce, ako želi da bude domacica u
pravom smislu te reci. Kao što pilot odlicno
poznaje kokpit, tako stjuardesa odlicno poznaje putnicku kabinu. To je njen svet. Putnicke
kabine svih aviona na prvi pogled lice jedna na drugu. Ipak, kada se izuzme globalan
raspored sedišta i pripadajuce mikro-okruženje svakog putnika (duvaljka za svež vazduh,
svetlo za citanje, pozivno dugme, prikljucak za slušalice i spremište sa kiseonickom
maskom), razlike mogu da budu itekako velike. Taman tolike da zahtevaju posebno
školovanje i vežbu za svaki tip aviona ponaosob. |
| Četiri
izlaza Jedna objava kompanije
"Southwest":
"Možda zaista postoji pedeset nacina da napustite ljubavnika, ali postoje samo
cetiri izlaza iz ovog aviona i zato je bolje da obratite pažnju!"

Mini-ispovest Toda Kertisa,
"AirSafe Journal":
Strah od letenja
"Kao analiticar vazduhoplovne
bezbednosti, bio sam u prilici da pregledam na hiljade izveštaja o nesrecama i
incidentima svih vrsta vazduhoplova. Necete verovati koliko postoji nacina da stvari krenu
nizbrdo! Još se nije rodio covek koji bi predvideo sve kombinacije u sprezi izmedju ljudi
i aviona pomocu kojih se proizvode skršene letelice i sva ona tuga koja prati nesrece.
Imajuci u vidu sve ono s cim sam se sreo, ne treba da vas iznenadi saznanje da mi baš ne
prija uloga putnika u avionu... Ponekad moram da istrpim snažno, ali kratko, osecanja
straha; straha koji nije izazvan cinjenicom da sam i avionu, vec cinjenicom da nemam
kontrolu nad njim.
Još kao student u koledžu, naucio sam da pilotiram malim avionom. Uprkos turbulenciji,
cesto nepredvidivim vremenskim prilikama i bar jednoj velikoj grešci u proceni, preživeo
sam leto, završio obuku i stekao prvu letacku dozvolu. U meni se razvila snažna potreba
da budem za komandama kada se vozim avionom. Iako novopeceni pilot, više sam voleo licno
da letim nego da to cini neko drugi umesto mene. Kako su godine prolazile, a moje znanje o
letenju i avionima raslo, kao putnik sam postajao sve nervozniji. Savršeno sam shvatao
šta se sa avionom dogadja u bilo kom trenutku leta, ali emotivno sam se osecao bespomocan
- jer nisam bio deo posade koja upravlja avionom.
Ovo osecanje bespomocnosti nacinilo
je od mene prilicno nervoznog vazdušnog putnika. Upravo zato, moj omiljeni metod
suprotstavljanja tim osecanjima jeste - potpuno negiranje. Kada letim, ignorišem
cinjenicu da sam u mašini koja putuje brže od metka, deset hiljada metara iznad zemlje.
Umesto toga, zamišljam da je putnicka kabina aviona ogromna dnevna soba, bucna, skucena i
prepuna stranaca za koje me nije briga. I, u vecini slucajeva, moje negiranje stvarnosti
funkcioniše sasvim dobro. Ipak, u senkama mog uma, strah vreba i dalje, spreman da
postane neželjen i neprijatan partner nakon svakog nenadanog drhtaja letelice ili male
turbulencije..."
(Tod Kertis)

Promocija knjige "Profesija
stjuardesa", 10. juna 1998. godine, u Aero klubu u Beogradu: izmedju autora (levo) i
književnog kritičara "Narodne knjige" (desno) sedi Svetlana Vujović,
predsednik Jugoslovenskog udruženja stjuardesa i stjuarda.

|