Briše pustarama davno zaboravljenim. Pregaženim stazama kotrlja mrtvo lišće. Obnažene grane skrivaju sopstveno truplo, šuplje. Košava vlada.

Zaleđene baljege po putu. Niko ih ne gazi. Pasje vrijeme ni psi ne trpe. Samo nebo svjesno opšteg nebitisanja ćuti. Nepokolebljivo.

Otima se klasje. Pod zemlju bi, kao da je sunce tamo protijerano. Ničim sputavana, košava i dalje željna vojevanja. Čini se, dušu bi sopstvenu iskidala.

Skamenjene njive kao da vijekovima leže zaboravom ututkane. Do njih ni vjetar ne dospijeva. Samo strašilo u njima postalo je pajac i na sve strane svijeta odjednom bi da pogleda.
Okrećući se za sopstvenom zadnjicom koje nema.

Vapaj kamena na izdisaju. Đavolska kuja, hladna, nemilosrdna ženka, i njega bi da slomi. Ni vapaj čovjeka, ni krik žene ne lede tako život u nama. A probude li se vjetar i kamen, ni smrt im nije sveta.

Al' tamo, u strasnom grču zemlje i neba, spokojstvo izleže malog podanika, bjelinu.
Nadu da će uskoro doći kraj.