I poslednji drhtaj tela je zamro. A čuvala ga je kao crni biser, znajući da nakon njega dolazi zaborav. Podmetala mu lažne prepreke kako bi je što dublje prožeo.
Kako bi što duže trajao. Kako bi u njoj oživeo uzburkano jutro u seni đardina.
Kako bi sačuvala sećanje na oznojene, drhtave dlanove na svom boku, isprepletane vlasi u svom krilu.

Čuvala je taj poslednji treptaj svoje utrobe ne bi li joj u osamljenim noćima doneo miris pazuha u kome joj lice beše zagnjureno, uplakano. I grčevite pokrete opraštanja, i bunilo ljubavnog udesa koje ih je silovito, oboje, na sprud rastanka izbacio.
Lađu nade potopio.
Očaj izrodio.

Ispratila je svog mornara.

Dočekala bonacu.