Šetamo obodom petrovaradinske tvrđave, stidljivo gvirkajući unutar otvorenih vrata slikarskih ateljea. Željni da vidimo, a opet, nevoljni ma šta da kupimo; džepovi Beograđana suviše su plitki za takve ekstravagancije. Sam put i šetnja po Novom Sadu uz kapućino u nekom od njegovih kafića više je od prijatnog doživljaja.

Dan je avgustovski, osunčan, pa na podestu koji je zauzeo prostor između zidina Petrovaradina i ateljea kao uklesanim u tvrđavu, sede ljudi, zaposeoci tih minijaturnih stančića-galerija. Razvukli se baštenski stolovi i stolice s pogledom na Dunav.Brankica i Saša

Uđemo u dva-tri, pogledamo radove, i već nam je neprijatno što nismo ispunili očekivanja slikara i vajara. No, dobro, nećemo više ulaziti, vidi se ponešto i onako usput.

Kod jednih vrata zastanemo, zavirimo. Tu i tamo po koja slika na zidovima, ali je muzika koja se iznutra čuje čarobna.
Kako se ovde muzika kupuje?

Ne kupuje se, zbilja. Dobija se od srca, besplatno.

Brankica i njena flauta i Saša za klavirom.