|
Pena se prelivala niz ivice kade. Iz oblaka raznobojnih mehurića
sevnula je stražnjica. Ljubičanstvena je podmorničasto
osmatrala površinu vode i
ubrzo potom zaronila. Čvrstoguzje ostrva koje se načas ukazalo,
odavalo je muškarca. Sačekaćemo da završi brčkanije i istupi iz
sapunjastog šnenoklizma.
-
Hajde, uskači! Šta čekaš? – smejala se plivačica.
Spustio sam noge u hladnu vodu i osmehnuo se.
-
Ih, al' si neki! – frktala je.
Mahnuo sam joj svežnjem papira koji sam joj doneo.
-
Pusti to sad, voda je predivna! – praćaknula se i zaronila.
***
Oprezno sam stupio u mehur. Zidovi su se lelujali prelamajući žutilo
i narandžastilo. Koraci su mi propadali dok se nisam privikao na
želatinastost poda. Dolebdela je iz susednog mehura i raširila ruke.
-
Pa? Šta kažeš? - ozareno je pitala.
-
Nije loše. Malo je klizavo, ali bolje nego puding u koji si me zvala
prošle nedelje.
-
Mani puding, ovo je prava stvar.
-
Stvarno? Mislio sam da je sladoled.
-
Samo kritikuješ, uopšte ne umeš da se opustiš! – rekla je i iz džepa
izvadila tri kilograma jabuka, sedam torti, pet tepsija baklava,
osam i po gibanica i četvrtinu lubenice.
-
Šta ti je sad pa to? – upitao sam zapanjen.
-
Fantastika!
***
Uhvatila me je za ruku. Pogledao sam je i spustio sekiru. Tražila je
milost. Odmahnuo sam i zamahnuo snažno. Oštrica je isekla hartiju i
slova su procurela na travu. Podmetnuo sam koficu i zahvatio drugi
mlaz. Ljubičanstvena je sevnula besno i gromovito oćutala.
Nije
mogla dugo da izdrži u durenju. Zatekla me je kako ližem reči i
pljuckam košpice. Prišla je i spustila prste u kačicu. Tromo kao
med, niz šaku su joj se slivale hiperbole, nabrajanja, inverzije,
kovanice i novanice.
-
Šta ti je
ovo, zaboga?!
– pitao sam je, ne verujući sopstvenim
očima.
-
Pa, nove reči!
***
Gondola uspinjače nosila me je na vrh planine. Ispod stopala belasao
se šlag. Padina je bila pokrivena leskanjem slatkog krema. Skijaši
su cičali od zadovoljstva, krivudajući niz beličaste obronke. Žičara
me je ispljunula na poslednjoj stanici. Ljubičanstvena me je
dočekala u crnom
kompletu i pružila mi tvrdo ukoričenu omotnicu. Otvorio sam je i
prelistao ukleštene papire.
-
Koliko vidim, nedostaje vam polovina? – tik iza šlagom prelivenog
prevoja spuštao se strm odsek.
-
Varate se! – odsečno je odgovorila.
- U
stavci "A" lepo piše. Ovde vidim
samo jednu stazu, sa druge je litica.
- I
to je deo planine. Stena uvek ima dva kraja.
-
Da, ali po zakonu o uređenju planinskog prostora, dužni ste da
sagradite bar još jedan obronak od mramornog testa. Složićete se da
je litica ipak radikalno rešenje?
-
Zakon? Koji član? – podigla je obrvicu.
-
Dobro, istina je da zakon ne pominje izričito vrstu testa,
ali pravilo nalaže...
-
Pravilo? – koraknula je ka meni.
-
Hm, više običaj nego pravilo...
-
Običaj? – zaljubičastile su joj se oči.
Slegnuo sam ramenima i pokazao joj stavku "A" -
planina od šlaga,
komada jedan.
-
Znate šta, mladiću! Možda vi
imate vremena za gubljenje, ali mene čekaju dva ostrva, sedam
pećina, dvanaest pustinja i zemljouz! – zarumenela se kao jastog i
pokušala da me gurne niz provaliju.
-
Evo, predlažem sledeće – rekao sam i za svaki slučaj koraknuo ka bezbednijem
položaju – Sagradićete ostatak planine, a ja ću vam javiti kad onaj
muškarac izađe iz kade. Može li tako?
***
Rundavi tur završio je brčkanje. Vazdigao se iz uspenušane vode.
Pre nego što se paperjasto, dugom prošarano mehuravilo raspuklo,
peškir je prekrio landarave delove anatomije. Stopala su kročila u
sede sandale - bele kao gospodinov brk, uvis zašiljen. Koščatim
prstima prešao je preko aristokratski srebrnkaste kose i zalizano je
podkonačio. Ispružio je vretenastu ruku borca floretom i naklonio
se:
-
Baron Filip Fon Majhsner, vama na usluzi! |